Znamenitosti

Na području grada Bihaća je locirano obilje kulturno - historijskih spomenika, od kojih su najznačajniji Kapetanova kula, Džamija Fethija, Crkva sv.Ante Padovanskog, Turbe, Zgrada Krajina puteva, Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a, Manastir Rmanj i drugi. Na području Bihaća nalazi se više srednjevjekovnih gradova od kojih izdvajamo: Sokolačka kula, Orašac, Havala i Ostrovica u Kulen Vakufu.

Kapetanova kula

Postoji nekoliko legendi o Kapetanovoj kuli. Ona najpopularnija koja jednim dijelom i jeste utemeljena na histroijskim činjenicama kaže da je Bihaćka utvrda – Kapetanova kula spasila život ugrasko-hrvatskom kralju Beli IV od tatarskih konjanika. U znak svoje zahvalnosti Bela IV je proglasio Bihać slobodnim gradom. Iako spada među najstarije građevine Bihaća, Kapetanovoj kuli do dana današnjeg nije utvrđen tačan nastanak. Predpostavlja se da se radi o 1205 godini kada su zapravo izgrađene četiri kule, ali su tri bile brzo razorene. Danas je Kapetanova kula Muzej Unsko-sanskog kantona u kojem možete pronaći rijeteke eksponate iz vremena japodskih plemena.

Kameno turbe

Odmah pored Kapetanove kule nalazi se poznato bihaćko Kameno Turbe. Tačno vrijeme ni njegovog nastanaka nije utvrđeno, ali predpostavlja se da je nastalo odmah nakon ustoličenja nove austrograske vlasti. Za vrijeme vladavine Osmanlija na mjestu porušene kataoličke crkve nalazilo se prvo turbe sačinjeno od drveta. No, kada je nova vlast krenula sa gradnjom crkve na starim temeljina, ono je moralo biti uništeno, ali na lokaciji samo par metara udaljenoj sagrađeno je novo turbe od lokalnog kamena bihacita. Ovaj potez vlasti je zadovoljio i katoličko i muslimansko stanovništvo Bihaća. Postoji nekoliko legendi o njegovom nastanku i o tome koje zapravo sahranjen u njemu.

Džamija Fethija

Fethija džamija je jedina evropska islamska bogomolja u gotičkom stilu. Predstavlja jednu iod najočuvanijih sakralnih građevina u BIH. Prvobitno je sagrađena kao crkva Svetog Antuna Padovanskog krajem XII i početkom XIV stoljeća, ali dolasko Osmanlija na ove prostore i osvajanjem posljednje utvrde u Pounju – Bihaća crkva se preuređuje u glavnu džamiju u gradu i dobija naziv Fethija, što znači osvojena. Fethija džamija je bila uzor za izgradnju džamija u Krajini, koje odlikuje nešto izduženiji molitveni prostor, izduženi prozori i mahfil u dvije razine. Gotički zvonik ove građevine služio je kao munara do 1863. godine, kad je radi dotrajalosti srušen i zamjenjen sadašnjom munarom, koja je sagrađena na mjestu zvonika i od iste vrste kamena-bihacita.
U džamiji se nalazilo devet ploča sa grbovima pripadnika hrvatskog plemstva, koji su služili u Bihaću i njegovoj okolici od 1519. do 1565. godine. Danas se te ploče nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Ploče su sa natpisima na latinskom jeziku, a slova su humanistička i gotička, ukrašena su grbovima sa heraldičkim štitom.
Fethija džamija sa haremom, devet grobnih ploča i natpisima u Bihaću proglašena je  nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Crkva Sv. Antuna

Crkva Sv. Antuna je građena krajem XIX stoljeća, a završena 1894 godine u maniru zapadnoevropskog elekticizma. Smatra se da je sagrađena na lokaciji gdje se je nalazila porušena srednjovijekovna bihačka crkva. Sam izgled crkve bio je, u vrijeme završene gradnje, više nego fascinantan. Prostorno je zauzimala oko 900 m2, sa visokim pravougaonim zvornikom i bila je jedna od tri največe crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva Sv. Antuna je na nesreću devastirana u toku II svjetskog rata. Od crkve je ostao samo toranj pored zidanog turbeta.

Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a

Muzej pripada prvoj kategoriji spomenika borbe protiv fašizma. Osnivačko i prvo zasjedanje AVNOJ-a tu je održano 27. novembra 1942. god.

Galerija Enver Krupić

Posjetom Galerije “Enver Krupić”, mogu se vidjeti djela umjetnika koji je cijeli radni vijek posvetio slikajući prirodnih ljepota ovoga kraja. Izložbe slika eminentnih slikara koji izlažu u Gradskoj galeriji i Galeriji “Una” vrijedne su pažnje. Pisci i pjesnici svoja djela također rado prezentiraju u ovim prostorima.

Srednjovjekovni grad Orašac

Gradovi su utvrđenja iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda, a predstavlaju utvrde ozidane od kamena. Neki su gradovi imali kule i tabije, neki samo kule, a neki opet samo tabije ili bastione. Najveći broj utvrđenih gradova srednjovjekovne Bosne nastajao je u vrijeme njene državne samostalnosti, u periodu od 13. do 15. stoljeća.
Orašac je srednjovjekovni grad koji je pripadao Humskoj župi, a kasnije osmanski grad u sastavu Ostrovičke kapetanije koji se nalazi na strmom brežuljku iznad istoimenog mjesta. Nalazi se 2 km zračne linije južno od ove pozicije. Grad je dograđivan između 1703. i 1730. godine, a uz postojeću srednjovjekovnu kulu visoku 8 m bio je utvrđen zidinama koji su dijelom sačuvani do danas. Veći dio gradića i džamija koja je u to vrijeme bila unutar zidina grada, sagrađeni su za doba turske vladavine, a od tih građevina danas su ostale samo ruševine. Utvrdom je u vrijeme osmanskog perioda upravljao dizdar sa posadom od 60 nefera (vojnika) i zapovjednika. Godine 1833. ovdje su bila instalirana 3 topa.
Naši Krajišnici tvrde da je Orašac zavičaj Budaline Tale, najmarkantnije ličnosti naše narodne epike.

Stari bosanski grad Ostrovica

Grad Ostrovica sadrži najmanje tri prepoznatljiva povijesna sloja. Srednjovjekovni sloj grada izgrađen je u 15. stoljeću na prahistorijskoj gradini od koje su mjestimično sačuvani ostaci zaštitnog bedema na istoimenom brdu. Gradina je bila branjena kombinacijom zaštitnog bedema i strme stijene, s najnepristupačnije sjevero - istočne strane, a čiji se nasipi 282 m u dužine i 211 m u širine još i danas raspoznaju. Ispod zapadnog zida utvrde proteže se jarak. Na zapadnoj strani nalaze se temelji ruševine dugi su 14 m i široki 6 m. Ulaz je na zapadnoj strani. To crkvište naziva narod "Ostrovička" ili "Grčka crkvina". Srednjovjekovni grad Ostrovica se nalazio u župi Lapac, a pripadao je Karlovićima. U srednjem vijeku bio je to najutvrđeniji grad u gornjem toku rijeke Une. Njegov razvoj i širenje utvrde je nastavljen i u doba osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Glavni ulaz je bio sa južne, a sporedni sa sjeverne strane. U decembru 1523. godine grad je potpao pod osmansku upravu i sve do 1878. godine osmanska vlast je u njemu držala posadu, a napušten je 1878. godine. O njegovom značaju i veličini, govori podatak da je tokom 16. stoljeća u njemu bila smještena posada od 60 konjanika i 150 pješaka. Grad je u 18. stoljeću proširen i ojačan sa četiri kule i dvije tabije. Od tada na njemu nisu vršene dodatne gradnje i preinake. Po njoj se i nazvala kapetanija Stara Ostrovica, a prostirala se s obje strane gornjeg toka rijeke Une, od izvora do oko 15 km ispod današnjeg Kulen Vakufa. U sastav ove kapetanije ulazili su još i gradovi: Orašac, Havala, Džisr-i-kebir, palanka Čovka i Donji Lapac. Kapetanije su imale zadatak braniti granice i čuvati unutrašnjost teritorija, ali i važnije puteve i prevoje, da bi kasnije preuzele i policijske poslove. Na čelu kapetanija nalazili su se kapetani i to su bile nasljedne funkcije. Stara Ostrovica je poslije Karlovačkog mira, znatno proširena i utvrđena, a uz kulu u Orašcu podignut je mali grad, dok su gradovi Havala i Džisr-i-kebir (Veliki most), danas Kulen Vakuf, iz temelja sagrađeni. Kapetanija se prvi put spominje 1699. godine, a kapetani su pripadali obitelji Kulenović, zvani Haračlije. Kapetani su u Staroj Ostrovici opstali do iza 1791. godine. Pred glavnim ulazom u grad bio je njihov odžak (plemićki dvor). Nakon gubitka Lapca i pomjeranja granice u neposrednu blizinu Stare Ostrovice, kapetan je prenio svoje sjedište u Prkose, gdje je sagradio odžak i do njega kulu. Prvi poznati kapetan bio je Salih-aga Kulenović, a posljednji kapetan je bio Mehmed-beg (1821-1835).

Kula Klišević

Kule su građevine koje su imale odbrambeno stambenu funkciju, a pretežno su građene u tursko doba. Gradili su ih veliki feudalci na svojim imanjima i kapetani po kapetanijama. Zidane su od tesanog kamena na više katova, a osnovica im je skoro uvijek kvadrat. Oko kula je obično postojalo dvorište opasano zidom sa nekoliko manjih objekata, a slična utvrđenja s oborom bila su začetak nekih gradova. Krov im je bio u obliku četvorostrane piramide. Prizemne prostorije kula, u kojima su kapetani uredovali, služile su kao zatvor (hapsane). Klišević kula prema dosad dostupnim historijskim izvorima podignuta u periodu između Velikog bečkog rata 1683. godine i Karlovačkog mira 1699. god. Kula je pripadala staroj begovskoj familiji Kulenović koji su ovdje imali svoje posjede, a doselili su na Klišević po završetku Karlovačkog mira, te se jedna grana ove familije zvala Kulenovići-Kliševići. Da je kula pored stambene namjene imala i odbrambeni karakter, primjetno je po otvorima prozora i puškarnicama koji su i sada vidljivi u prizemlju kule čije su prostorije služile i kao zatvor. Kula je imala 4 sprata koji su bili povezan međuspratnim konstrukcijama, zidana je od kvalitetnog vapnenca, a iznad prozora i ulaza korištena je sedra iz rijeke Une kao građevni materijal. Klišević kula je izgrađena kao jedna u liniji utvrda koju su činili Bihać-Sokolac-Klišević-Orašac-Ostrovica. U zaleđu ove linije odnosno Kliševića i Orašca, nekoliko kilometara zračne linije u pravcu istoka, nalazi se kula Vrnograč i kula Prkosi, a za koje se smatra da su izgrađeni u istom razdoblju. Halil beg Kulenović, sin Mahmut paše je prvi posjednik Kliševića, a posljednji beg stalno nastanjen u Klišević kuli bio je Malić beg Kulenović. Jedan dio kule se porušio 1918. godine, a cijelo naselje i sama kula su zapaljeni i totalno uništeni 1941. godine kada su je i napustili njeni posljednji stanovnici.

Srednjovjekovni grad Rmanj

Srednjovjekovni grad Rmanj je podignut krajem XIV ili početkom XV vijeka na ušću Unca u Unu, a postoje mišljenja historičara da ovaj stari grad datira iz XII vijeka. Po zapisima iz 1396. godine ovaj se grad nazivao Konuba. Gradski bedemi su porušeni do temelja, a sačuvala se samo obla kula visoka oko 10 metara, kod koje su etaže odvojene svodovima. U izvorima se prvi put spominje 1431. godine kada ga je ugarski kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu. Udovica Anža Frankopan je 1436. godine stanovala jedno vrijeme u Rmnju i potpisivala se kao kneginja Rmanjska. Sredinom XV vijeka dobio ga je Juraj Frankopan. U ovom se gradu 1451. godine spominje "sudac" i "bratstvo purgari". Pod nazivom Rmanj, ovaj grad se spominje još 1504. godine među gradovima koje je trebalo popraviti i bolje utvrditi. Na žalost, Rmanj je danas zapušten i u jako lošem stanju.

Osmanska utvrda Havala

Nasuprot Ostrovice, preko doline rijeke Une u kojoj se smjestio Kulen Vakuf, nalaze se ruševine stare utvrde Havala. Sagrađena je oko polovine XVII stoljeća, a predpostavlja se da je utvrdu izgradio Sultan Ahmed III. Ovu odbrambenu utvrdu činili su kameni ulaz i jedna tabija1, a istočna strana mu je opasana zidom visokim 5 m i debelim do 1 metar. Iznad glavnog ulaza nalazio se mesdžid2, o čemu svjedoči još uvijek vidljivi mihrab3, a lijevo od ulaza nalazile su se dvije kule. Havala je kroz stoljeća bila strateški vrlo važna utvrda iz koje se nadzirao most preko rijeke Une i cijeli Kulen Vakuf (ranije Džisr-i-kebir – Veliki most), kao i putna komunikacija na desnoj strani rijeke koja je povezivala Liku i Dalmaciju sa ostalim destinacijama u regiji i šire. Zapadno od Havale nalazi se muslimansko mezarje (groblje) sa mezarom (grobom) Smailbega Kulenovića, jednog od dizdara (zapovjednika) Havale. Mezari su izgrađeni u obliku sarkofaga sa dva nišana (nadgrobna spomenika) i kao mnogi stari nadgrobni spomenici ovog područja izgrađeni su od domaćeg kamena bihacita koji je veoma dugotrajan, te vrlo pogodan za klesanje. Iako se ne održavaju, natpisi na njima dobro su vidljivi i danas, a pisani su arapskim slovima i turskim jezikom.   
 
1 - Tabija - arabizam koji označava utvrdu ili mjesto za smještaj vojske
2 - Mesdžid - mjesto (hram) za molitvu u islamu
3 - Mihrab (arapski  محراب) - predstavlja nišu u zidu džamije koja je usmjerena u pravcu Kible (Kabe u  Meki) kojoj su muslimani okrenuti za vrijeme molitvi. Za vrijeme zajedničkih molitvi u džamiji, imam stoji u mihrabu dok se ostali vjernici koji klanjaju nalaze iza njega.

Stari grad Brekovica

Stari grad Brekovica  prvi put se spominje u historijskim izvorima 1330. godine kao kraljevski grad. Sagrađen je od kamena na strmom brijegu iznad lijeve obale Une. Utvrda je imala prostrano zaštićeno dvorište spoljnim odbrambenim zidovima i gradsku kulu. Od 1436. godine došao je u vlasništvo plemića Babonića Blagajskih, a pred kraj XV stoljeća Brekovica je prešla u vlasništvo plemićke porodice Kobasića. U drugoj polovini XVI stoljeća Brekovica je ušla u sastav bihaćke kapetanije, tako da je 1563. godine u njoj stražarilo 10 kraljevih vojnika. Pod osmansku vlast je došla 1584. godine, ali je prethodno razorena od habsbur-ških vlasti. U prvoj polovini XVII stoljeća je obnovljena od osmanskih vlasti, tako da se u popisu iz 1643. godine u Brekovici navodi 40 graničara. U prvoj polovini XVIII stoljeća tvrđava je opremljena sa jednim većim i dva manja topa i posadom od 60 graničara. Nalazila se u sastavu bihaćke kapetanije. Na strmoj uzvisini, iznad lijeve obale Une sjeveroistočno od Bihaća, još su vidljivi ostaci starog grada Brekovice

Stari grad Sokolac

Stari grad Sokol izgrađen je na visokom i strmom brdu, gdje se još u prahistorij-sko doba nalazila gradina čiji su tragovi još uvijek vidljivi u neposrednoj blizini njegovih zidina. To je čvrsto zidan grad čija je sva odbrana bila oslonjena na visoku i jaku sokolačku kulu podignutu na najistaknutijem položaju u gradu, na stijeni,koja se strmo rušila prema Uni i Bihaću sa sjeverne i istočne strane grada. U izvorima se Sokol prvi put spominje 1369. godine. Lako hroničar Ivan Tomašević smatra da je ovaj grad podignut 1020. godine. Imao je svoga kaštelana, posadu i posjede koji su služili za izdržavanje posade. Bio je pod banskom jurisdikcijom i posada Sokola se sastojala od vojnika za čije izdržavanje su u XIV stoljeću služili posjedi Brekovica i Omršal, smješteni između Bihaća i Ostrožca na lijevoj obali Une, te veliki posjed u bihaćkom polju. Na čelu posade stajao je kaštelan koji je imao i sudske ovlasti nad podložnicima nastanjenim na posjedima utvrde. I pored činjenice da je Sokol po Sigismundovom sudu bio jedna od najvažnijih utvrda u ovim stranama, u velikim ratovima na početku XV stoljeća Sokol je zajedno sa Bihaćem i Ripčem, zbog nestašice novca u Sigismundovoj blagajni bio prvo 1410. godine založen Pavlu Čuporu, a potom 1431. godine založen Nikoli i Stjepanu Fran- kopanu. Krajem XV stoljeća Sokol je pripao hrvatskom banu Ivanišu Korvinu, a po- četkom XVI stoljeća njegovi gospodari su bili Orlovići i Kerečeni. Poslije 1527. godine Sokol čuvaju kraljevski vojnici kojima je zapovjedao bihaćki kapetan. Tako se 1563. u gradu nalazila posada od 12 stražara. Pod osmansku vlast Sokol je došao 1592. godine i u njega je odmah postavljena stalna vojna posada, čiji je zapovjenik bio ćehaja(pomoćnik) bihaćkog kapetana. Na početku XVI stoljeća imao je malobrojnu posadu od 19 ljudi. Kasnije je posada pre- mještena, pa su u popisu iz 1643. godine čak i ne spominje. Sredinom XVIII stoljeća posada je brojala 20 ljudi, a tvrđava je imala za odbranu dva manja topa. Sokolac je do nedavno bio jedan od najočuvanijih starih gradova na ovim prostoima. Godine 1898, restaurirao ga je tadašnji načelnik bihaćkog okruga grof Lothar Berks i od tada je bio otvoren za posjetioce. Kasnije je na jednom katu Sokolačke kule bila uređena kafana, u kojoj su se mogle nabaviti razglednice i osnovni podaci o gradu.

Manastir Rmanj

Manastir Rmanj u Martin Brodu, u živopisnom predjelu ušća Unca u Unu, važno je duhovno središte sjeverne Tromeđe (trograničja Bosne, Like i Dalmacije). Narodna tradicija pripisuje njegovo podizanje Katarini Branković (1418/19-1492) - kćerki srpskog despota Đurđa Brankovića, a ženi grofa Urliha II Celjskog. U starijim dokumentima manastir Rmanj se naziva: Hrmanj, Ajerman, Chermlja, Szermil, Hermanya, Herman, a ime je dobio po Katarininom sinu Hermanu III koji je zbog bolesti mlad umro, te je njemu u spomen Katarina podigla ovaj manastir. U narodu se vremenom od imena Herman pretvori u naziv Rmanj, i taj je naziv je ostao do dana današnjeg. Prvi pouzdani podaci o bitisanju manastira Rmnja vode nas u 1498. godinu, kada su mu vojvode „Petar, Petrašin i Vukdrag“ darivale skupocjenu Bogorodičinu ikonu. Srpske seobe sa ishodištem iz okoline Srba, Glamoča i doline Unca, bile su predvođene vojvodama, a zaustavile su se u Žumberku, na granici Kranjske i Hrvatske. Manastir Rmanj je postojao i prije obnove Srpske Patrijaršije u Peći 1557. godine, o čemu svjedoči pečat sa ugraviranom godinom (1553). Nakon pomenute obnove, manastir postaje značajan administrativni centar, pošto se u njega premješta stolica dabrobosanskih mitropolita. Najznačajnije ime mitropolita iz tog vremena je Teodor, koji je 1615. godine osnovao bogoslovsko učilište u dalmatinskom manastiru Krka. Mitropoliti koji su stolovali u Rmnju potpisivali su se kao „dabrobosanski, kliški i lički“. Na prelazu iz XVI u XVII vijek manastir Rmanj je brojao i do stotinu monaha, o čemu postoje pouzdana istorijska svjedočanstva. U prvoj polovini XVII vijeka manastir Rmanj je bio žarište slikarskog i prepisivačkog rada, jednom riječju rasadnik duhovne i nacionalne elite. Prva polovina XIX vijeka zatiče manastir pust, bez monaha. Zapustjeli Rmanj je obnovljen i osposobljen za monaški život zalaganjem i materijalnom potporom trgovca iz Bosanskog Grahova Gavra Vučkovića 1863. godine. Manastir je 1875. godine ponovo bio devastiran i mučeno njegovo bratstvo. Tada je Rmanj posjetio čuveni engleski arheolog Džon Artur Evans, koji u svojim Iliriskim pismima opisuje srpske vođe i glavare, kao i njihovo saborovanje pored manastirskog hrama. Slom Kraljevine Jugoslavije bio je uvod u najveće stradanje koje je Rmanj doživio na svom istorijskom putu. Rmanj je uništen do temelja 1944. godine nakon bombardovanja nacističkog Luftwaffe, budući da se tu nalazila partizanska bolnica. Tada su zauvijek nestale njegove nikada proučene i opisane freske. Punih trideset godina, vlasti SFR Jugoslavije nisu dopuštale vaskrsavanje Rmnja. Trud i upornost dalmatinskog episkopa Stefana (Boce) donele su 1974. obnavljanje manastirskog hrama. Po dolasku na tron eparhije bihaćko-petrovačke Episkopa Hrizostoma (Jevića), 1991.godine otpočinje rad na potpunoj obnovi manastira Rmnja i monaškog života u njemu. Bratija manastira Rmnja, nakon poslednjeg rata, vraća se 1998. godine u Martin Brod i obnavlja manastir u potpunosti. 2006. godine osveštan je novi manastirski konak (kuća) koji je podignut zalaganjem arhimandrita Serafima (Kužića) i igumana Sergija (Karanovića).


LISTA NACIONALNIH SPOMENIKA U GRADU BIHAĆU

  • Fethija džamija sa haremom, devet grobnih ploča i natpisima, graditeljska cjelina,
  • Hidroelektrane (Mala HE „Bihać“, ili HE Jarak ili HE Kanal Una) na Jarku, industrijska graditeljska cjelina,
  • Kapetanova kula, historijska građevina
  • Konak, mjesto i ostaci historijske građevine,
  • Prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u selu Sokolcu, historijsko područje, Ripač, arheološko područje,Lokacija – Bihać
  • Srpski pravoslavni manastir Rmanj sa ostacima originalnih fresaka u Martin Brodu, historijska građevina - mjesto i ostaci graditeljske cjeline,
  • Turbe– Mauzolej, historijska građevina,
  • Ulomak kamene japodske urnesa predstavom japodskih konjanika iz Založja, pokretno dobro,
  • Zbirka umjetničkih djela Dževada Hoze u Muzeju Unsko-Sanskog kantona u Bihaću, pokretno dobro,
  • Zbirka umjetničkih djela Jovana Bijelića u Muzeju Unsko-Sanskog kantona u Bihaću, pokretno dobro,
  • Zgrada Klostera (Samostan i škola časnih sestara Klanateljica Krvi Kristove i Zgrada I zasjedanja AVNOJ-a (Muzej AVNOJ-a), graditeljska cjelina,
  • Zgrada Krajinaputeva, historijski spomenik,
  • Župna crkva sv. Ante Padovanskog sa grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša), graditeljska cjelina,
  • Ploča desne bočne strane japodske kamene urneiz Golubića, pokretno dobro.