Historija

Bihać, grad na rijeci Uni, smjestio se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad leži u prostranoj bihaćkoj kotlini koju sa zapada i jugozapada zatvara planina Plješivica i njeni obronci Debeljača i Somišlje, dok je na istoku i jugoistoku omeđuje planina Grmeč i njeni obronci Ljutoč, Jadovnik i Gredoviti vrh. Bihać ima nadmorsku visinu od 231 metar. Zahvaljujući povoljnim geografsko-klimatskim uvjetima, ovaj prostor naseljen je još u prapovijesnom razdoblju. Potvrđuju to i provedena arheološka istraživanja. Rezultat tih istraživanja su otkrića na nekropoli Jezerine u Pritoci, na sojeničkom naselju u Ripču, nekropoli u Ribiću te svetište plemena Japoda na izvoru Privilice. Osim ovih otkrića, arheolozi su u okolici Bihaća pronašli i ostatke gradina, naselja na uzvišenim zaravnjenim glavicama (Izačić-gradina, Kulište kod Bajrića). Na ulazu ili u najbližoj okolini gradina uočljivi su bili tumulusi, odnosno prapovijesni grobovi (Palež kod Spahića, Zapoljak-Crkvina kod Tihotine i Dubrovnik kod Srbljana). Najveći broj gradina na bihaćkom području nastao je u starijem željeznom dobu (VIII.-V. stoljeća pr.n.e). U mlađem željeznom dobu (V.-I. stoljeća pr.n.e.) u okolici Bihaća se je nalazilo jedno od središta ilirskog plemena Japoda. Njih će 35. godine pr.n.e. pokoriti rimski vojskovođa Oktavijan.

Najznačajniji spomenici koji su nam ostavili Japodi na bihaćkom području bile su kamene urne, izrađene u obliku sanduka. U njih su Japodi stavljali pepeo svojih spaljenih pokojnika. Urne su pronađene na Humačkoj glavici, u Čavkićima, Golubiću, Pritoci, Ribiću, Ripču i Malom Založju. Na urnama osim crteža nalazili su se i rimski natpisi na osnovu kojih se je moglo saznati ime pokojnika koji je u njima sahranjen. Iz rimskog doba potječu i brojni nadgrobni spomenici, natpisi, reljefi, posvete božanstvima i ostaci rimskih zgrada. Tako je u Golubiću pronađeno šest rimskih spomenika koji su upotrijebljeni za pokrivanje vodovoda u Žegaru, dok su ostaci rimskih zgrada pronađeni u Brekovici, Golubiću, Ripču i Malom Založju. U Golubiću je pronađen Mitrasov reljef, dvije posvete bogu Mitrasu te jedan reljef s likom Herakla. Iz rimskog razdoblja značajne arheološke nalaze predstavljaju rimski novac izrađen od bronce i japodski natpisi pronađeni u Brekovici, Čavkićima, Ćehićima, na Humačkoj glavici, u Kraljama, Pritoci, Ribiću i Malom Založju. Početkom VII. stoljeća područje Bihaća počinju naseljavati Slaveni. Prvi gradovi oko rijeke Une, prema povijesnim izvorima, nastaju sredinom 13. stoljeća.

Kao najvažnija srednjovjekovna utvrda Pounja, Bihać se prvi put spominje 1260. godine kao vlasništvo citercitske Topuske opatije. To potvrđuje isprava ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. od 26.2.1260. kojom poklanja Topuskoj opatiji posjed Kralje za izdržavanje grada na otoku sv. Ladislava. U sačuvanim povijesnim listinama grad na otoku zabilježen je pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Buch, Bichich, Bihag, Vyhych, Bywhergh Wyhugh, što označava kraljevsko dobro. Već 1262. godine Bihać postaje slobodni municipij sa svim pravima „slobodnog kraljevskog grada“. Ovaj status mu je omogućio znatno brži gospodarski i prometni razvoj. O izgledu grada u 13. stoljeću nema dovoljno podataka. Ono što znamo jeste da je u tom razdoblju Bihać imao sedam crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna (Ante). U ovom razdoblju spominju se i dominikanci koji su imali svoj samostan u blizini gradske crkve (spominje se već 1266. godine). Stoga većina povjesničara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Dolaskom Osmanlija 1592. godine ova crkva je pretvorena u džamiju, nazvana Fetija (fethija- osvojena). Osim dominikanaca u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan. Na temelju kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan dvostrukim bedemima na kojima se nalaze brojne puškarnice s okruglim i četverokutnim tornjevima. Osim toga imao je kupasti krov što se može vidjeti i na srednjovjekovnom grbu grada Bihaća. U grad se ulazilo kroz troje vrata, onih prema Izačiću, Zavalju i Uni. Zahvaljujući jednoj glagoljačkoj listini s kraja 14. stoljeća saznajemo da pečat srednjovjekovnog Bihaća čine tri kule, sa srednjom kulom koja je imala zastavu. Isti motiv imao je i srednjovjekovni grb grada Bihaća.

Početkom 15. stoljeća Bihać gubi svoju samoupravu. Na njegovom području u ovom razdoblju se nalaze posade Hrvoja Vukčića, namjesnik Ladislava Napuljskog, pretendenta na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Na taj način Bihać je uvučen u dinastičke borbe koje su već dulje vrijeme trajale na području Slavonije i Ugarske. Poslije 1405. godine Bihaćem upravljaju pristalice ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, koji je Bihać na putu za Dalmaciju posjetio 1412. godine. Godine 1434. kralj Sigismund je grad prvo založio, a potom i poklonio hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopana pod čijom upravom ostaje do početka 16. stoljeća. Početkom 16. stoljeća ovaj dio pounjskog područja bio je pod vlašću hrvatskih banova. Od onih koji su sa svojom vojnom posadom duže vremensko razdoblje boravili u Bihaću bio je Ivaniš Korvin. Izborom Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja 1527. godine Bihać je ponovno došao pod kraljevsku vlast kao „regia civitas“. Iako je kraljev namjesnik Nikola Jurišić priznao gradu privilegije u njegovu tvrđavu je smjestio kapetana. Tako je bihaćka varoš bila pod jurisdikcijom bana, dok je bihaćki kapetan zapovijedao s posadom u Ripču. Bihaćka kapetanija, jedna od četiri hrvatske kapetanije, je sredinom 16. stoljeća obuhvaćala gradove: Bihać, Ripač, Sokolac, Drežnik, Tržac, Slunj, Cetinu, Izačić, Toplički Turanj, Brekovicu, Ostrožac, Vrnograč, Pernu, Stijenu, Cazin, Bužim i još neka mjesta. To je razdoblje kad se Bihać nalazi na snažnom udaru Osmanskog carstva.

Više od stotinu godina branitelji Bihaća odupirali su se osmanskim napadima, da bi 1592. godine njihova obrana bila slomljena, a Bihać osvojen. Zauzimanjem Bihaća, na području između donjeg toka rijeka Une, Kupe i Korane utemeljen je Bihaćki sandžak. Važnija mjesta u sandžaku bila su: Bužim, Cazin, Kamengrad, Krupa, Ostrožac i Ripač. Formirani Bihaćki sandžak je ušao u sastav Bosanskog ejaleta (pašaluka). U ovom razdoblju Bihać postaje jedno od najvažnijih uporišta najzapadnije provincije Osmanskog carstva iz kojeg se planiraju daljnji napadi i prodori prema zapadu. U prvoj polovini 17. stoljeća bihaćka gradska tvrđava je bila nekoliko puta obnavljana. Međutim, 1749. godine u velikom požaru Bihać je gotovo u cijelosti izgorio. Uslijedili su popravci grada 1749., 1754. i 1763. godine kada je Fadil-paša napravio jednu kulu, a nešto prije njega paša Muhsinović je dao izgraditi jednu tabiju (utvrđenje, bedem). Krajem 17. stoljeća austrijska vojska u dva navrata opsjeda Bihać (1689. i 1698.), ali bez uspjeha. U kasnijem razdoblju bihaćka tvrđava više nije bila utvrđena kao ranije. Grad je bio opasan dvostrukim zidovima, pri čemu je visina vanjskog iznosila 4 m, a unutrašnjeg 7,5 m s četiri kule: Dundžerska, Zablja, Kapetanova i Kanli-kula te devet tabija. Promet preko rijeke Une se je odvijao preko drvenog mosta na svod. Tvrđava je imala oko 1000 stanovnika, od čega su oko 350 činili vojnici. Bihać je u ovom razdoblju imao pet predgrađa s oko 4000 stanovnika. Teške ekonomske i socijalne prilike dovele su i do krajiške bune koja će biti okončana slomom početkom 1851. godine. Njene posljedice su bile vrlo teške o čemu je pisao i Ivan Frano Jukić u svom djelu „Putopis i istorijsko etnografski radovi“ gdje je zapisao: „Mnogi poginuše, mnogi u vojsku silom uzeti biše, premnogi u progonstvo odoše, mnogi ostadoše popaljeni i porobljeni“.

Godine 1865. Bihać je postao sjedište Bihaćkog sandžaka koji se sastojao od sljedećih kaza: Bihać, Ključ, Kostajnica, Krupa, Ostrožac (sa sjedištem u Cazinu), Petrovac, Prijedor i Stari Majdan. U ovom razdoblju, 1860. godine izgrađen je Konak, jedna od najljepših zgraada u Bihaću, a 1867. godine Bihać dobiva poštu i telegraf. Berlinskim kongresom 1878. godine Bosna i Hercegovina, pa tako i Bihać dolazi pod vlast Austro-Ugarske Monarhije. Deset godina poslije ruše se zidine starog bihaćkog grada, a na njihovim temeljima se grade nove ulice. Nakon toga podiže se park i gradi kanal kraj Une. Gradska vrata se otvaraju, pa Bihać naseljavaju Hrvati i Srbi iz susjednih ličkih krajeva koji su po zanimanju najviše bili zanatlije, trgovci i ugostitelji. Nešto kasnije u Bihać dolaze i Židovi. Oni se postepeno premještaju od Sarajeva preko Travnika, Bosanskog Petrovca do Bihaća gdje se uglavnom bave trgovinom. Godine 1881. godine u Bihaću je otvorena osnovna škola (općinska škola), a 1885. godine počela je s radom i trogodišnja trgovačka škola koja će djelovati do 1913. godine. U ovom razdoblju u Bihaću je djelovala još jedna osnovna škola, tzv. ruždija u kojoj se obavezno učio arapski i turski jezik. Zalaganjem časnih sestara reda Klanjateljica Krvi Kristove u njihovom bihaćkom samostanu sv. Josipa („Kloster“) otpočela je 1894. godine s radom pučka škola s četiri razreda, a nakon toga i zabavište te internat za djecu. Kasnije su časne sestre pokrenule i rad više djevojačke škole. Škola pod vodstvom časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću uspješno je djelovala do 1945. godine kada su je komunističke vlasti zatvorile. Mala gimnazija u Bihaću s radom počinje 1911. godine, a već 1915. godine prerasta u Višu gimnaziju. Pri bihaćkom rasadniku djelovala je voćarska škola. Krajem 19. stoljeća u Bihaću se gradi nekoliko sakralnih objekata. Godine 1885. započeta je gradnja katoličke crkve sv. Ante Padovanskog u središtu grada. Gradnja crkve je završena 1894. godine. Savezničkim bombardiranjem Bihaća 1944. godine ova crkva je srušena. Od nje je ostao samo zvonik. U blizini katoličke crkve, 1894. godine položen je kamen temeljac za izgradnju pravoslavne crkve Svete Trojice čija je gradnja završena 1898. godine. Po nalogu bihaćkih ustaških vlasti predvođenih velikim županom Ljubomirom Kvaternikom crkva je srušena 1941. godine. Godine 1892. u Bihaću je pored već postojećih medresa Mehmed-paše Biščevića (sagrađene 1841. godine) i medrese koju su sagradili Bišćani 1866. godine, preko puta džamije Fethije izgrađena i treća medresa u središtu grada, za koju se kaže da je bila jedna od najljepših bihaćkih građevina. Medresa je uništena tokom bombardiranja Bihaća u Drugom svjetskom ratu. Krajem 19. stoljeća na mjestu između crkve sv. Ante i Turbeta izgrađena je grobnica u koju su položeni posmrtni ostaci hrvatskih plemića koji su bili sahranjeni u crkvi sv. Ante, kasnije džamiji Fethiji.

U razdoblju od 1918. do 1941. Bihać je sastavni dio Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Prvo je bio središte oblasti, a od 1929. godine postaje središte okruga u Vrbaskoj banovini. Od infrastrukturnih projekata iz ovog vremena treba izdvojiti dovršetak željezničke pruge Bosanski Novi – Bihać, 17.7.1924. godine, a 1936. godine francusko poduzeće „Batinjol“ počinje graditi Unsku prugu. Od kulturno-prosvjetnih društava u Bihaću su aktivno djelovali: „Gajret“, „Prosvjeta“, „Krajišnik“, „Narodna uzdanica“, „Zora“ i druga. Najveći doprinos otvaranju muzeja u Bihaću u razdoblju 1933.-1941. dao je dr. Stanko Sielski, tadašnji upravnik bihaćkog Doma zdravlja. Dr. Sielski samostalno prikuplja arheološke predmete te uređuje lapidarij koji je bio smješten između kanala i zgrade pošte u središtu Bihaća. Godine 1937. Bihać dobiva prvi organizirani nogometni klub „Jedinstvo“, koje je sve do danas nositelj i simbol dugogodišnje sportske tradicije grada na obalama rijeke Une. Početkom Drugog svjetskog rata Bihać ulazi u sastav novoformirane Nezavisne Države Hrvatske. Postaje sjedište velike župe Krbava i Psat. Njemačke jedinice u Bihać ulaze 13.4. 1941., a nakon njih 17.4.1941. i talijanske. Od prvih dana okupacije na području Bihaća i njegove okolice aktivno se razvija narodno-oslobodilački pokret. Uspješne vojne akcije partizanskih jedinica od 2. do 4.11. 1942. godine rezultirale su privremenim zauzimanjem Bihaća. Tako je formirana slobodna teritorija poznata pod nazivom “Bihaćka republika”.

Tokom Drugog svjetskog rata i NOB-a, Bihać postaje mjesto u kojem se donose mnoge odluke značajne za konačno oslobođenje Jugoslavije. Tako je u Bihaću 26. i 27. 11. 1942. godine održano I. zasjedanje AVNOJ-a, koje postaje općenacionalno i općepolitičko predstavništvo NOP-a. Njemačke snage ponovo su 29.1.1943. godine zauzele Bihać. Pod njemačkom okupacijom Bihać ostaje sve do 28.03.1945.godine, kad je oslobođen. U razdoblju 1945-1992. godine, Bihać u okviru SR Bosne i Hercegovine, pripada SFRJ i postaje važno privredno, kulturno i administrativno središte ovog dijela Bosanske Krajine, a posebno tadašnjeg Bihaćkog okruga. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, Bihać zajedno s cijelim područjem Bihaćkog okruga nalazi se 1201 dan u potpunoj blokadi i izolaciji. Iako je bio izložen svakodnevnim granatiranjima i stradanjima civilnog stanovništva, zahvaljujući jedinicama Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane regije Bihać i MUP-a, Bihać je obranjen. Nakon rata, Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine i novim administrativno-političkim ustrojem BiH, Bihać je postao sjedište Unsko-sanskog kantona.